Kada je 1862. godine spisateljica i pjesnikinja Emily Dickinson napisala (putem KQED ): 'Srce želi, želi ili ga nije briga', možda je i pisala o našem odnosu s hranom. Glad je možda lako utažiti - stručnjaci govore o tome da posegnu za voćem ili nečim drugim zdravim za međuobrok ili da umjesto toga zaobiđu jednostavne grickalice zbog ravnoteže proteina, masti i ugljikohidrata. Ali za susret, bez obzira na zadovoljenje, žudnju? To je sasvim druga stvar.
Mnogi od nas mogu pomisliti da su naše žudnje znak da su našem tijelu potrebni određeni vitamini i hranjive tvari - na primjer, Healthline ističe da neki ljudi vjeruju da je žudnja za čokoladom znak niske razine magnezija, a čežnja za mesom ili sirom može se protumačiti da znači da su razine željeza i kalcija u vama niske. Ali znanost kaže da naša tijela ne rade na tako jednostavan način, a žudnja je dokaz za to.
Naš mozak ima sustav koji nas prevari u želji za visokoenergetskom hranom
Znanstvenici sa Sveučilišta u Liverpoolu kažu da osjećaj gladnosti nije samo slučaj: zadovoljavanja bioloških potreba, kao što je u našem želucu kad zareže kad trebamo hranu, a onda taj isti organ pogađa prekidač za ubijanje kad smo pojeli dovoljno . Umjesto toga, tjelesnom glađu zapravo upravljaju fiziološki signali koji zadirkuju naše apetite dok ne pojedemo, a zatim prekidaju taj apetit kad se zasitimo.
dugi John Silvers zatvara se
Ali u nama postoji još jedan sustav koji nam govori da je u redu imati bogatu ili visokoenergetsku hranu, a to je naš sustav nagrađivanja mozga. Nažalost, taj sustav nagrađivanja može nadjačati naš osjećaj sitosti ili naše signale sitosti - a čini nas i osjetljivijima na iskušenja. Problem je u tome što jesti visokokaloričnu hranu (samo razmislite o raskošnom komadu čokoladne torte, čokoladnom kolačiću ili možda žemljici s cimetom od balijuna kalorija) nije uvijek najbolji prehrambeni izbor. 'Ovo očekivano uživanje moćan je motiv našeg unosa hrane', pišu istraživači sa Sveučilišta Liverpool Charlotte Hardman i Carl Roberts Razgovor . 'Pogled i miris hrane privlače našu pažnju i možda ćemo početi razmišljati o tome kako bi bilo lijepo jesti. To može rezultirati žudnjom i konzumacijom hrane. '
kad je izašla koka od trešnje
Žudnju kontrolira složeni neurološki sustav
Ovaj sustav nagrađivanja hranom, koji podržavaju naše složene moždane strukture, možda je aktivniji kod nekih ljudi nego kod drugih, pa je njihova želja za popuštanjem žudnji mnogo jača. Skeniranje slika pokazuje da je mozak ljudi koji redovito žude za čokoladom aktivniji kada vide ili kušaju čokoladu od ljudi koji ne traže ovu baršunastu poslasticu. Isti taj sustav nagrađivanja također nam pomaže uspostaviti vezu između određenih uvjeta i jedenja hrane, pa na kraju imamo udruge poput ljeta što znači sladoled; primorje znači ribu i čips; a filmovi znače kokice.
Ova su otkrića posebno korisna za ljude koji iz jednog ili drugog razloga trebaju svoju žudnju pod kontrolom. Kao BBC Budućnost ističe, naš je svijet prepun pokretača koji mogu potaknuti te žudnje u oglašavanju i na društvenim mrežama. 'Kamo god krenemo, vidimo oglase za hranu s puno dodanog šećera i lako im je pristupiti', kaže docentica Medicinskog fakulteta Mount Mount Sinai Nicole Avena. 'Ovo kontinuirano bombardiranje oglašavanja utječe na mozak - a miris ove hrane priprema mozak da je pojede.'
No budući da poticaje ne može izbjeći, znanstvenici sada pokušavaju natjerati ljude da prevladaju svoje želje koristeći umjesto toga snagu uma. Neke studije sugeriraju da tehnike pažljivosti mogu smanjiti žudnju, a istraživači sa Sveučilišta Liverpool također predlažu razvijanje strategija suočavanja koje nas sprječavaju da jedemo hranu kad nam nije potrebna.
